Susret s djecom osnovnih škola

na otoku Rabu 9. i 10. travnja 2019.

Prošlog sam tjedna na otoku Rabu bila,

djecu iz svih osnovnih škola sam posjetila.

Možete li zamisliti samo

kako li mi je lijepo bilo tamo.

Na otoku tom,

ljupkom i veselom

toliko dobre djece ima

s radošću u očima

da dah ti stane.

Uistinu, nisam znala

koliko su radosna ta djeca mala,

koja su me u svoje škole pozvala

i otvorenih srdaca dočekala

da sam se kao u nebu osjećala.

Jer svaka je škola kao priča sunčana

u ljepoti dana,

radosna i vedra,

ko brodica bijela

razapetih jedra,

što morem u susret znanju brodi,

ko sunčani tračci što iz modrina

zabljesnu u vodi,

prepuni sjaja

u tisuće titraja.

I ne znam odakle bih priču

o djeci s Raba započela

i o svemu što sam ondje vidjela

i družeći se s njima doživjela.

Dakle, krenut ću ispočetka,

i ne želim preskočiti ni retka.

Prvo posjetih školu u Kamporu,

nad kojom, kao i svugdje na moru,

toliko se nebo plavi

dok sunce na školskom krovu

dubi na glavi

i  na prozore učionica

zlatnim prstima kuca

da svaki razred  blistavim sjajem svjetluca,

a dječja srca svakog su dana

sretna i razdragana.

A toga su me jutra ondje djeca mala

prekrasnom pjesmom dočekala,

pa sam i ja s njima zapjevala.

I ubrzo otkrih da je u toj školi

učenje poput igre prave,

pune znanja sve dječje su glave!

Dakle, svaka je učionica

znanja punionica.

Ondje se piše, čita, crta i slika

i posvud  je o znanju briga tolika

da ništa se ne prepušta slučaju.

Zato ta draga djeca

puno toga znaju,

pa kad pisca dočekaju,

takva mu pitanja postavljaju

da on od čuda samo zine

i rekne kao što sam i ja:

Aaaaaaaaaaaa!

i odgovara na bezbroj pitanja

kako umije i zna!

Koliko imam djece?

Kada sam počela pisati?

Što sam kao dijete željela postati?

Koja mi je najdraža knjiga,

pjesma i priča

i životinja koja,

a koja omiljena boja?

Volim li životinje i zdravu hranu

i što imam u planu,

hoću li na Rabu ove godine ljetovati,

volim li rano ustajati

i u koliko sati?

Bilo je tu pitanja kao kiše

i pisama još više,

u kojima puno lijepih stvari piše.

Tako djevojčica jedna mila

ovo mi je otkrila:

Vi ste mi najdraža pjesnikinja.

Čitala sam puno vaših knjiga.

Uvijek sam željela biti

maštovita kao vi.

A druga djevojčica mala

ovo je napisala:

Draga Nevenka,

hvala ti do Neba

što si bila u našoj školi.

A djevojčica treća,

nimalo od ovih veća,

ni manje ni više,

ovako piše:

Meni se jako sviđa Pismo iz Zelengrada,

kad sam došla iz škole, odmah sam ga pročitala.

Svidjelo mi se što ima puno slika.

Meni se čini da ste jako dragi i ljubazni.

Eto, takva su djeca u kamporskoj školi!

Pa, recite mi kako da tome pjesnikovo srce odoli?!

Zato mi se nije dalo odande otići,

no morala sam dalje, u drugu školu ići,

gdje su me druga djeca mala

radoznalo čekala.

I kad sam nakon dugog pozdrava krenula,

u čudu sam se prenula,

kad vidjeh da ondje pravila ista

za sve vrijede,

jer, zamislite, u razredu i mačke sjede.

Uistinu, jedna maca ljupka i mila

u učionici  je sjedila

dok sam s djecom u razgovoru bila.

I ne znam je li što naučila,

dok je čvrsto spavala,

ali nije ni mijauknula

dok sam se s djecom pozdravljala.

A onda, na odlasku sam tek pravu stvar saznala!

Ta maca mala ima stotinu imena,

a sve bez prezimena,

pa zapitah kako zapravo zovu

zanimljivu macu ovu,

i začudih se vrlo tome

jer svatko je zove po svome,

pa zaključih da valjda se imena izmjenjuju redom

ponedeljkom, utorkom, srijedom…,

i tako dalje sve do kraja,

pa opet iz početka,

a maca se ko filmska diva ponosno šetka

i repom maše

i kaže – Mijauuu, ovo mi ime ne paše! –

I ja pokušah malo je zazvati

i još poneko joj ime dati,

a onda zapljuštaše imena:

Micek, Micko, Mic–Mic,

pa ja dodah Šicek, Šicko, Šic,

onda začuh Maks, Grici, Mici,

a ja viknuh Faks, Gici, Brici,

netko doviknu Licko, Lino,

a ja rekoh Čokolino!

Onda začuh Karlo, Lolo, Puki,

ja povikah Miki, Gogo, Muki!

A kad doleti odnekud Eleven, Elena,

Meri, Micka pa opet Mici,

ostah u nedoumici.

– Čekaj, čekaj malo,

je li to mačak, mačor ili mačka samo?

Djeca viknu:

– Mi ne znamo!

Pa nastave mačku zvati,

Ovo treba poslušati:

Mic–Mic, Maca, Mala,

Boba, Fett, Kristijan, Bucki, Lucijan…

Mogli bismo tako cijeli dan,

ali maca se nije odazvala,

nego mirno odšetala,

(a ja u priči malo nadodala!).

A onda ipak dalje krenuh, ali obećah djeci

da ću o tom stoimenom biću

napisati mačju priču,

 a možda i roman cijeli,

neka se dječja družba raduje i veseli!

Potom stigoh u središnju osnovnu školu

Ivana Rabljanina u Rabu.

 I ondje doživjeh veliko čudo

neka svi dobro čuju i znadu.

Kakva je to slavna eko škola

doista nisam znala,

pa kad sam se o njoj silnih čuda naslušala,

nisam naprosto vjerovala.

Dakle, nikakva tajna nije

ova škola zlatnu eko zastavu vije!

Djeca ove škole pod vodstvom profesorice Ivane,

znadete li to,

čistila su morsko dno,

i to

nekoliko dana

glinenim eko kuglicama.

I tako je more oko Raba prodisalo

i posvuda zamirisalo

na zdravlje, čistoću, svježinu,

i nad uvalom rapskom sunce radosno zasinu

i glas do neba se vinu:

– Mi volimo i čuvamo svoju domovinu!

Dakle, u takvu sam školu

kao pisac pozvana

i bila ondje dva dana.

A znaj, kada u tu školu uđeš,

odmah ti  srce poskoči

i dok hodnicima njezinim hodaš,

valja dobro otvoriti oči.

Jer ondje na zidovima učionica rastu stabla

 i na njima listovi cvjetni  šareni,

a u razredu jednom vidjeh kako nacrtano more

prepuno riba, rakova i školjki

modri se i pjeni.

Opazih i crvena srca na zidu,

što ih je vješta ruka

u  vjenčiće splela,

a u razredu pak drugom,

iznad školskih klupa bdije blistava duga

s četiri oblaka bijela.

I još posvud na svakoj drugoj slici

budno motre zvonici

i pogleda uzdignutih visoko nad more,

o tisućljetnoj slavi Raba

svjedoče i zbore.

I ovdje drage djece mnogo, mnogo,

baš mnogo ima,

susretoh ih ispred škole,

u razredima i hodnicima.

kako veselo trče,

na učenje žure,

u dvorištu se igraju lovice,

za nestašnom loptom jure…

A vidjeh i dnevni boravak,

u kojem učitelj Kristijan

s djecom čudesne slike na staklima pravi

i u zbornicu malo zavirih, gdje sa zida

vedro gledahu u me zvonici,

dok bijah s učiteljicama na kavi.

I kakav  je susret s djecom u školi toj  bio?

Odgovaram svima: Predivan! Mio!

Radostan! Lijep! Ocjena pet!

Kada sam pred tu svu djecu  odjednom stala,

moram priznati da sam se jako dobro

i važno osjećala!

Zamislite, u jednoj velikoj učionici

toliko je radosnih dječjih srdaca oko mene,

prvoga dana iz B,  i drugoga iz A smjene!

Zaista meni je to veliko čudo bilo

da mi se od sreće oko zaiskrilo.

Dakle, prvoga i drugoga dana

sa svih strana  oko mene

 djeca vedra i nasmijana.

I gotovo su svi Zelengrad čitali

ili barem nešto o njem znali,

onako nejaki i mali!

A što su me sve pitali?!

Zašto pišem i otkada,

što čitam, stvaram, planiram

i čime se bavim sada?

Što volim, a što ne,

koje čitam novine

i koje volim životinje?

I što li sve na to mogoh reći,

jer riječi su same od sebe počele teći,

pa dobih velik pljesak,

i od brda veći!

Zaista mi bijaše milo što je toliko pitanja bilo,

pa sam obećala da ću u posebnom pismu

na sve odgovoriti kako budem mogla i znala.

Eto, tako će to doista biti,

a moram još otkriti

da su bile i  radionice dvije,

na kojima igre i smijeha nedostajalo nije.

Bilo je tu crtanja, bojanja

 i  puno smijanja i zadirkivanja,

a posebno za mene i predstava

gimnastičkih vještina dviju malih balerina,

koje su mi pokazale kako se na parketu

most pravi, a kako stoj na glavi

i kako dječje srce radosno život slavi!

Zatim pođoh djeci Barbata i Banjola,

u mirisno proljetno jutro

nasmijana dočekala me škola.

Kad sam ušla,

opet u čudu oči mi se rašire,

na zidovima granaju se stabla,

iz trave zvončići se bijele i šarene pisanice vire.

Ispred košnice žute

pred učiteljicom Ervinom,

marljive pčelice u čuđenju šute:

Erik, Mia, Lara, Noa, Maria, Lucija, Lena, Zlata…

usred školskog sata,

otvaraju znanju vrata!

A na razredu drugom

zec se dugouhi smije,

u rukama mu košarica s jajima,

a ispod  procvjetale pisanice dvije.

I rado bih sve što na zidovima raste

još pogledala,

ali djeca su  mala nestrpljivo čekala

i nisam znala koga bi prvo poslušala

kada su pitanja zapljuštala.

Istina, mnoga sam čula već prije,

ali me nijedno dijete dosad upitalo nije:

– Bojite li kosu?

Oh, za pisca poput mene

prava pitanja to su!

–Ne, još! – veselo rekoh,

– Ali javit ću kad to se zgodi,

jer ja sam pisac koji još ne hodi  u modi.

Kosu mi boji sunce i vjetar mi vlasi plete,

ispire je kiša i češlja me kao dijete,

kad kao trava naraste,

frizer je škarama kosi,

ona se tada ljuti i tvrdoglavo prkosi

jer prepuna svakojakih mana

želi biti nepočešljana,

a najviše na šiškama,

pa stalno viče:

–Prestani me čupati, mama!

A jedna djevojčica mala

toliko mi je pitanja postavljala

da sam od sreće umalo zaplakala,

jer ona je Zelengrad čitala

i toliko je ozbiljna bila

da su mi narasla krila

i djecu sam hrabro upitala

da li da i dalje pišem ili ne!

I kad podignule su se male ruke sve

i riječi se začule –Pišite, pišite! –

bijah sretna jako

jer mi je književna dozvola

 produžena tako lako,

pa ću nastaviti pisati jednako,

i s puno volje,

u tom se truditi sve više i bolje….

A da ne zaboravim i pitanje svih pitanja!

I ovdje me djeca i veća i manja

nisu zaboravila upitati, da znate:

– A koliko godina imate?

E, to matematičko pitanje najviše volim,

pa uvijek u školama male radoznalce zamolim

da mi kažu koliko godina imaju njihove bake,

pa kad začuđeno zinu,

pitam na brzinu,

u kojoj smo godini sada,

i otkrijem kada

rodila sam se ja,

onda oduzimamo i zbrajamo dva i dva,

pa svašta ispada,

dok se tko ne dosjeti

i prava brojka odnekud doleti.

I ovdje je bilo upravo tako,

kviz je završio jednako,

pa smo zaključili lako:

Za pisce snažne,

godine nisu važne!

Piscima godine ništa ne znače,

jer oni se na priče izvlače.

Dječji pisci ne brinu nimalo

i nije im do godina stalo,

pa ih puštaju da proljeću kao ptice

i ponosno im krase lice

 i uvijek pomažu da se prisjete

kako im u srcu živi dijete!

Potom odoh dalje na susret s djecom

škola Supetarska Draga i Mundanije.

Ni ondje pitanja ništa manje bilo nije.

Zapljuštaše već ispred škole,

što pisci najviše vole.

Ondje su me na ulazu dočekale

tri djevojčice male

a i dječak jedan je ondje bio,

stidljiv i mio.

I ovdje hodnici i razredi izgledahu

kao slikarska platna

što oslikala ih ruka  vrijedna, zlatna.

Zapravo kad pogledah bolje  sve,

učinilo mi se da sam ušla u slikarski atelje.

Ispred jednoga razreda na zidu

izrasle divovske bojice,

koje se, gle čuda, pretvorile u vješalice,

klupe bosonoge izgubile noge,

pa su postale sjedalice,

a u učionicama stolci i klupe se šarene

u  raskošne boje obučene.

U razredu u kojem se susret s djecom zbio

sa zida me gledao Pinokio

 i Ružno pače, koje više ne plače!

Jer i u ovoj školi radost  se stani,

i škola se vedrinom hrani.

Rastvorenih krila učionicama

lebde bijeli kišobrani,

a riba jedna crvena, živa

na bijelom zidu među slovima pliva!

I svatko ondje uživa,

jer cijela je škola kao slikovnica,

a nimalo ne zaostaje ni zbornica,

prepuna vedrih lica nasmiješenih učiteljica!

I ovdje se u pričomat pretvorih

i na pitanja mnoga odgovorih,

a djeca su i ovdje za Zelengrad znala

i Pismo glasno pročitala

i radosnim pljeskom me ispratila

kad sam odlazila.

I na samom kraju,

da ne bih zaboravila,

i u školi Lopar sam bila.

Ondje sam se prekrasnom

živom vrtu zadivila,

jer predvorje te škole

od bilja i cvijeća se zeleni,

a zidovi su poput šuma

raslinjem okruženi.

– Gle, pa to je Zelengrad pravi!–

odmah mi sinu u glavi.

I nisam se prevarila,

jer i u toj školi sva djeca mila,

uistinu,  u Zelengradu su bila,

jer sve su dobro proučila

i o prirodi toliko znala

da sam samo gledala i slušala.

I opet smo Pismo pročitali

i odraslima poruku poslali

kako bismo prirodu

i dom svoj očuvali.

I još vidjeh na kraju

da svi lijepo crtati znaju

i da zidovi učionica u raskoši boja cvjetaju.

Na travnjaku s visibabom šapuće ljubica,

na bijelom zidu šareni se pisanica,

prepuna srdaca i točkica,

košarice nose zečevi bijeli,

leptiri se zrakom razletjeli,

a sva stabla tanahnih grana

sred sunčana su dana

srcima crvenim osrčana!

Uistinu ta škola u Loparu nema  mana,

sva je u znanju i vedrini okupana!

Eto, takva je moja priča

o djeci s kojom se na Rabu družih

cijela dva dana,

vedra i nasmijana,

puna pitanja i odgovora,

bistrih i dubokih

poput mora,

prozračnih poput zraka,

nestašnih i lepršavih poput oblaka,

znatiželjnih, radoznalih,

iz srdaca radosti i dobrote puna,

iskrenih,

otvorenih,

bez računa.

Zato od srca hvala i radostan pozdrav svima,

dragima,

i malima i velikima,

učenicima, učiteljicama,

učiteljima, profesorima,

ravnateljici

i svim djelatnicima,

za svaku kap radosti u očima

i dobrotu u srcima,

srcem šalje

pričateljica,

djece prijateljica,

Zelengrada pisateljica,

Nevenka Videk

Odgovori Nevenke Videk na neka pitanja  

djeci osnovnih škola na Rabu 

i čitateljima Pisma iz Zelengrada 

I u školama na Rabu 

dragi su mi malci, 

pravi radoznalci, 

na književnom susretu 

postavili pitanja sto. 

Bijaše mi to vrlo drago i milo, 

ali vremena za odgovore  

nije dosta bilo 

jer je vrijeme bježalo 

pa sada još prepuna dojmova 

i lijepih snova 

odgovaram na pitanja ova! 

Dakle idemo redom, 

pitanje po pitanje slijedom. 

Zašto sam napisala  
Pismo iz Zelengrada? 

Pismo iz Zelengrada 

sam napisala 

da bi djeca mala znala 

da je priroda naš dragi dom 

i da svatko od nas  

ipak ne može živjeti sam 

i samo po svom, 

nego okrenuti se malo oko sebe 

i vidjeti da ima netko pored tebe, 

netko tko želi sretan biti  

isto kao i ja i ti. 

Netko tko kao i ti  

treba hranu, čist zrak  

i pitku vodu,  

tko voli prirodu 

i bližnjega svoga. 

Jer priroda je, kao i naš život, 

dar od Boga, 

koji trebamo čuvati i cijeniti znati 

i sve od sebe dati 

da to najveće dobro 

ne izgubimo, 

a to znači da uvijek jedni druge 

poštujemo, pazimo i ljubimo 

i da dobro znamo  

da i mi svi dio smo tog Božjega svijeta samo, 

da mu ne budemo loši gospodari, 

nego brižni anđeli čuvari! 

A kako sam do imena  

Zelengrada došla? 

To pitanje teško nije. 

Vidjesmo u priči 

kako se čudesan život 

u svakoj šumi krije. 

I šuma je mjesto  

poput nekog grada, 

i u njoj pravilo dobra i zla vlada. 

Kad činimo dobro, 

ona buja, raste, cvjeta 

kao srce djeteta, 

a kad zla se djela u njoj šire, 

razboli se i umire. 

A najljepša je boja njena, 

kada zdrava je, zelena! 

A zašto sam napisala 

ovu priču? 

Da u dječjim srcima 

samo dobri plodovi niču, 

da djeca sva od malena uče 

kako je svatko od nas 

graditelj svojega gnijezda  

i svoje kuće 

i da će svakome u vlastitom domu  

lijepo biti 

ako će ga dobrotom i ljepotom ispuniti! 

A otkuda mi ideja za tu priču? 

Ideju za ovu priču  

potražih u ljubavlju ispunjenom 

dječjem biću, 

u srcu dječjem malom, 

vrlo radoznalom, 

dobrotom procvjetalom, 

kojem su bliske životinje i priroda, 

i koje otvoreno za dobrotu 

svijetom hoda. 

E, takvo dječje srce brzo će 

shvatiti smisao poruke 

da život prirode ovisi  

o dobroti ljudske ruke. 

Samo djeca mogu vidjeti 

ono zbog čega bi se odrasli 

trebali često postidjeti. 

A mi odrasli ponekad 

možemo postati bolji samo, 

ako djecu malu poslušamo! 

Dakle, kad vidjeh kako jedan 

zagađen potok umire i u boli grca 

sjetih se dragih dječjih srca 

i zato ne napisah priču 

za novine, televiziju ni radio, 

nego, jednom riječju, 

za slikovnicu dječju! 

Zašto su životinje glavni likovi, 

a ne ljudi? 

Odgovor na to dadoh već prije, 

kad rekoh dječje srce prema životinjama 

ravnodušno nije, 

pa će tako preko životinjskih likova 

poruku shvatiti prije, 

a tako je i ono o čem se priča 

zanimljivije i vedrije! 

Kako sam postala spisateljica? 

To me često pitaju djeca sva. 

Kao mama malog Ivana, 

ponosno odgovaram ja. 

Mali Ivan je volio da mu se čitaju priče 

svakoga dana i večeri svake. 

Osim mame i tate, 

pomagale su i ujne, tete i bake, 

a ponekad i susjede, 

iako se Ivan bunio da takve priče ne vrijede. 

I jer priča nije nikad bilo dosta, 

meni ništa drugo ne preosta, 

nego da ih smišljam sama, 

ja, jedna obična mama  

malog pričoljupca Ivana. 

I ubrzo se u pričomat pretvorih, 

i počeh izbacivati priče 

za sitne novčiće — Ivanove autiće, 

obećanja da će se ruke prije jela, 

a poslije i zubi prati, 

da će se ići na spavanje u osam sati, 

da će se poći zubaru, 

da prljava lopta ne može spavati 

s rubljem u ormaru, 

da čokoladi u cipeli mjesto nije, 

da je voće od slatkiša zdravije 

i za ono što je svim mamama najmilije, 

da Ivan svoje ruke dvije 

mami oko vrata svije 

i reče umiljato: 

–Ti si moje zlato, 

volim te mama, jako, 

uživam u tvojim pričama, 

pričaj mi, molim te, 

daj mama, daj, volim te! 

I, eto, priče mi se u glavi počele 

rojiti poput pravih pčela, 

počeh od njih spravljati  

napitke i slasna jela. 

Tako su nastale pričopalačinke, 

pričojuhe i pričosalate, 

pričonamazi i pričoplate, 

pričosarme i pričopolpeti, 

krempriče i pričokroketi,  

sladoledne priče i čokopriče, 

džem i torte od priča 

i trista čuda od  

pričokrumpirića. 

A onda, gle, nevolje nove, 

zaboravih već kako se koja priče zove 

i postadoh prespora. 

a mali pričoljubac svaki dan  

novu priču čuti mora, 

 pa počeh stare pričorecepte ponavljati. 

I sve bijaše dobro  

dok me nije počeo ispravljati: 

–Nije bilo ovako, nego onako, 

opet si pogriješila jako. 

Ova je priča prekuhana, 

ova prekisela, ona preslana, 

daj saberi se, mama! 

–Pričomat mi se pokvario, 

uzalud bih tada govorila, 

pomoći nije bilo, 

i tako hoću-neću 

u pisca se silom pretvorila 

i počela pisati 

da ne bih više u pričanju griješila. 

Oh, kako sam se smiješila 

kada je Ivan krenuo u školu i sam 

naučio priče čitati, 

i na mene – svoju mamu jako ponosan bio 

što me je u slavnoga pisca 

silom pretvorio! 

Koliko sam knjiga napisala? 

To napamet nisam znala 

kad god bi me djeca 

to upitala,  

pa sam u računalo pogledala 

i koliko vidim za djecu napisah 

dvanaest knjiga-slikovnica, 

većih i manjih, debljih i tanjih 

s puno stihova i priča, 

a puno priča i pjesama 

stanuje u školskim 

početnicama i čitankama, 

a još više i više u dječjim časopisima, 

u Prvom izboru ponajviše, 

a mnogo ih je u mojem računalu 

i ladicama koje stalno cvile i plaču: 

— Daj, odnesi nas već jednom izdavaču!. — 

Volim li svoj posao? 

Svoj posao, najviše pisanje 

za djecu, volim jako, 

i svu djecu čitače jednako! 

Kad ne bih pisala,  

isto je kao kad ne bih ni disala, 

ne bih uopće znala jesam li živa, 

jesam li prava, 

je li srce mi kuca, ili spava. 

Kad za djecu pišem, 

na djetinjstvo mirišem, 

na igre, prijateljstva i školske priče, 

na ljeta, jeseni, zime i snjegoviće, 

na proljeće i livade cvjetne, 

na mamine oči sretne. 

Kad pišem za djecu  

priču ili pjesmu neku, 

ponekad i suze poteku 

i bude sjećanja 

na blage sunčane dane,  

što poput rijeke u djetinjstvu započnu teći 

u prešumno more radosnih riječi. 

Kad one iz davnih snova izrone, 

u stihove i priče se sklone  

i ticalom zlatnim 

dječje srce dotaknu svako, 

tad sretna sam jako,  

jakoooo!!! 

Koju sam pjesmicu nedavno napisala? 

Ovih sam dana  

pisala stihove o riječima,  

koje mogu biti  

mile, drage, dobre i lijepe, 

koje nas potiču na dobro  

i poput sunca sjaje i svijetle, 

ali ima i hladnih, teških 

i vrlo ružnih riječi, 

one koje su teške  

koje u svađu mogu prijeći, 

ima riječi koje su tvrde, grube, 

kojima možemo lako uvrijediti  

i povrijediti jedni druge. 

Najljepše su riječi one  

koje nas potiču na dobro  

i ljubavlju svojom griju, 

koje nas hrabre i bodre, 

koje svako tužno srce 

utješe i nasmiju. 

Eto, pjesme o riječima napisah 

i u njima poručujem svima: 

Blago onom koji  

na ustima zlatni ključić ima. 

Prije nego ga skineš, 

staroj se mudrosti uvijek uteci: 

Pažljivo riječi biraj, 

i prvo ispeci, pa reci! 

Jesam li u djetinjstvu voljela pričati priče?  

Djeci radoznaloj poručujem 

da dok sam bila mala 

mama mi je priče čitala, 

a onda sam u školi  

marljivo učiteljicu slušala 

 i zadaće pisala 

i mlađem bratu pričala 

ono što sam u školi naučila i znala. 

Kad sam porasla 

počela sam pisati pjesmice, 

ali nisam željela postati pisateljica 

nego učiteljica. 

Zato sam išla dalje u školu 

i postala profesorica književnosti. 

Puno sam knjiga pročitala, 

ali nisam imala kome pričati priče 

dok nisam postala mama maloga, 

a sada već velikoga 

Ivana. 

Tad sam počela pričati 

i pisati za djecu sama 

jer se Ivan jako veselio 

mojim pričama i pjesmicama! 

I još nešto bih dodala. 

Da nisam puno čitala i slušala, 

Nikad ne bih pisac poslala. 

Zato, djeco,dobro znajte, 

knjige marljivo čitajte 

i pišite, zadaće rado pišite 

promatrajte prirodu i svijet oko sebe 

i duboko dišite. 

Sve što udahnete, 

kao kad rukom mahnete, 

stavite na papir. 

Riječ po riječ neka poleti kao leptir, 

I malo pomalo postat ćete pisci pravi. 

Dotad doviđenja, 

vidimo se na  

književnoj kavi!!! 

Koliko sam dugo pisala Pismo iz Zelengrada? 

Zelengrad sam za  

jedno poslijepodne napisala 

jer sam se kao pisac za mog sina 

Ivana pričoljupca 

 u pričanju i pisanju 

već toliko izvježbala, 

da je priča o Zelengradu samo tekla 

i tekla, poput potočića mala. 

Ivan je tada bio drugašić 

i na promociji slikovnice  

hrabro je čitao 

i svi su se divili, 

a ja sam bila jako sretna  

što sam postala pisateljica 

i moje će priče čitati  

djeca sva! 

Zato sam sve više i više pisala, 

a djeca su marljivo čitala. 

Od srca svoj djeci velika, velika 

H V A L A! 

I na kraju da djeca znaju o čemu još pisati volim 

Eh, u posljednje vrijeme 

proljeću nikako da odolim! 

Gdje god se okrenem 

posvuda susrećem proljeće. 

Ono se sakriva u cvijeće, 

u trave i zelene grane, 

miriše na stablima kao jabuke neubrane, 

kao kruške, dunje, naranče 

i banane! 

Gdje god se okreneš ono miriše, 

raste, buja, cvjeta, 

i raduje se u očima djeteta! 

Ono nas hrabri, potiče, bodri, 

zato volim njegov pogled modri, 

hitar mu skok uz rame mi i bok, 

radostan glas u pjevu ptica 

i osmijeh njegov prepun nade  

na tisuće lica! 

Eto, to bi bilo sve za drugašiće  

i svu djecu radoznalu, 

veliku i malu, 

na otoku Rabu 

i okolici, 

koja čitati vole  

i pisce pozivaju na druženje u škole. 

Uistinu sam sretna  

kako su dobra i pametna sva djeca ta 

i koliko vedrine i radosti 

na njihovim licima sja!  

Nevenka Videk