Svi oni koji budu uključeni u ovaj projekt će sudjelovati u raznim događanjima vezanim za ovu proslavu kao što su: „Dani otvorenih vrata“, razni susreti i svjedočanstva, monaško posvećenje te će se upoznati  s različitim djelatnostima koje obavljaju sestre benediktinke.

Do sada učenici su 29. rujna sudjelovali u proslavi monaškog zaređenja s. Marije Klare Suvalj i 13. listopada su došli u benediktinski samostan poslušati životno svjedočanstvo obraćenja i poziva s. Marije Gertrude Sirovice. Kako su oni sve to doživjeli neka vam progovore sami učenici.

ZAUVIJEK ISUSOVA!

Prvi put sam bio na svetoj misi gdje se neka sestra zauvijek predaje Bogu. U ovom slučaju sam bio na svetoj misi od s. Marije Klare i vidio sam kako se predala Bogu i postaje benediktinka. Imao sam čast da joj dam ruku i slikam se s njom. Osjećaj je stvarno predivan. Šteta što nisam ostao poslije mise jer sam se žurio. Doživljaj je stvarno poseban.

(Damjan Bravarić Ćilo, 6.b)

Zavjetovanje za časnu sestru ili zaređenje za svećenika je jako poseban trenutak u životu te osobe jer ta osoba cijeli svoj život posvećuje Njemu. Te osobe su osjetile i odlučile poći na taj put.

Na Rabu 29. rujna 2017. bio je takav događaj u crkvi Sv. Andrije apostola gdje je jedna žena odlučila cijeli svoj život predati Bogu...

Fascinantno mi je kako su zbog toga spremni odustati od svega, npr. ako su si gradili karijeru u nekom sportu, trudili se, postigli toliko toga i samo jednim događajem sve se promijenilo, ostaviš sve to i ideš za časne. Znam, te osobe su doživjele taj duhovni poziv i one najbolje znaju što žele raditi ili biti u svom životu, što će ih usrećiti i kako će doprinijeti ovom svijetu. Ja gledam ovu časnu što nama predaje u školi i vidim koliko ima strpljenja s nama, nepristojnom djecom koja si ponekad previše dopuštaju, i svaki put kada ju pitate kako uspije, ona kaže: „Bog mi daje snagu za to!“ Uvijek nam pokušava objasnit taj osjećaj, ali je neopisiv i teško ga je opisat.

Iskreno, ja sebe ne vidim u tome, ali niti ne znam kakav plan Bog ima s mojim životom.

(Elena Dumičić, 8.b)

Sve je počelo pjesmom, koja je trebala zazvati Boga, ali je zazvala i moje osjećaje! Uz milu Božju melodiju  koja nas je vraćala, bar mene, u malo starija vremena, bio je popraćen ulazak benediktinki u malu crkvicu Sv. Andrije na Rabu... Ja i moja prijateljica Marta smo stajale na nogama, ali za Boga ništa nije previše, pa tako ni dvosatno stajanje na nogama! Sam obred je bio k'o i svaki drugi, ali opet na neki poseban način. Najdirljiviji trenutak je bio kad je glavna sestra čitala „govor dobrodošlice“ novo pridošloj časnoj sestri! Te iskrene suze radosnice su me dirnule jako duboko pa mi je u oku bila čak i suza!

To je bilo jedno iskustvo koje bi rado ponovila jer mi je bilo prekrasno! Uz Božju volju neka joj je dalje sretno!                                                                                  

(Nina Šurlina, 8.a)

U crkvu kada sam došla bilo mi je malo čudno, ali kada je počela misa bilo je odlično. Kada se s. Marija Klara udala za Isusa bilo je prekrasno da sam skoro počela plakati. Poslije sam se išla pozdraviti s njom. I tako mi je bilo lijepo da bi htjela to ponoviti!

(Lucija Cerovski, 6.c)

Dan 29. rujan 2017. godine bio je poseban. Taj je dan Marija Klara postala benediktinka za zauvijek! Ja sam sa svojom prijateljicom Lucijom išla gledati kako se ona zaručuje sa Isusom. To je bilo čarobno. Ona je legla na pod, to je bio dio tog procesa. Dok se sve to odvijalo Lucija i ja pomalo smo oči punile suzama. Kad je sve to završilo počele smo plakati. Poslije smo se išle upoznati s Klarom, poljubila me u lijevi i desni obraz i u čelo. Nakon toga smo se išle slikati s njom. To mi je bilo novo iskustvo jer ovo još nikad u životu nisam vidjela.

 Posle svega malo smo pričale s njom i časnom Gabrijelom. Vani je bilo nešto za pojest i išli smo jest. Sve je bilo super i jedva čekam da opet vidim Klaru.

(Magdalena Šotić, 6.b)

(S. Josipa Perić i s. Gabrijela Dodić, Euharistijske službenice Srca Isusova i Marijina)

Otišli smo kući sa vrlo važnom porukom:

“BOG JE UVIJEK UZ NAS!“

Poslije šestog sata krenuli smo prema benediktinskom samostanu da poslušamo ispovijest jedne od benediktinki. Pošto sam bio jedini muški nije mi bilo baš ugodno, no kada smo stigli oduševio sam se izgledom benediktinskog dućana. Nismo se dugo zadržali jer smo išli u veliki prostor gdje nas je čekala s. Gertruda koja nam je ispričala emotivnu priču.

Govorila je kako je i ona bila kao i mi mladi, nezreli i neposlušni. No ona za razliku od nas nije odlazila u crkvu i na vjeronauk sve dok je jednoga dana nije nagovorila jedna prijateljica. Kad je ušla u crkvu Bog joj je govorio: „Dobro došla kući!“. To ju je šokiralo te je počela istraživati. Počela je vjerovati u Boga i katoličku vjeru.

Prijateljica joj je predložila da dva tjedna otiđe na Rab u samostan. Bilo joj je predivno, no kada je došla kući mama je plakala, a sestre su bile ljute na nju. Nakon dugo razmišljanja odlučila je poći živjeti na Rab u samostan. Sestre su je se odrekle, a majci, koja je bila stara i bolesna, stanje se pogoršalo. Sestra Gertruda nije mogla ostaviti tako bolesnu majku pa je odlučila pitati zaduženu za samostan, ako bi ona mogla doći i živjeti s njima na Rabu. Nakon par dana majka je došla u samostan. Ona sada moli, jede, ide u crkvu i sve, a nije časna sestra, no stanje joj je svaki dan gore i gore. Sestri Gertrudi još je uvijek teško zbog majke, ali joj je puno draže što je došla s njom u samostan.

Nakon sat vremena smo završili i otišli kući sa vrlo važnom porukom: „Bog je uvijek uz nas, te nas nikada neće napustiti!“.

(Andro Mlacović 8.a)

Prvo što smo vidjele kada smo ušli bio je mali dućan s krunicama i proizvodima koje časne same izrađuju. Pored dućana su bila vrata koja otvaraju ulaz u uski, stepenasti hodnik. Na kraju hodnika s desne strane se nalazi sala u koju su nas časne primile. Ugledala sam kauč i otišla sam zauzeti mjesto, taj kauč je bio preudoban i bila sam presretna jer sam sjedila na njemu cijelo vrijeme, a trebalo mi je nešto takvo nakon pet sati u školi.

Kada je došla časna započeli smo predavanje pjesmom. Časna nam se predstavila i počela pričati o svom obraćenju. Uspoređivala je svoja tadašnja razmišljanja s našim sadašnjim i pokušala nam objasniti kako mnoge stvari ovih dana utječu na nas i da ako doista želimo možemo to promijeniti. Časnino obraćenje nije bilo tako savršeno kako mnogi zamišljaju. Njezina obitelj nije to prihvatila i nisu ostali u najboljim odnosima, no unatoč tome časna je otišla putem kojim ju je Bog uputio.

(Lorena Pende, 8.d)

Časna je jako lijepo pričala svoju životnu priču, s jako puno osjećaja. Kao da sve to ponovno proživljava. Povjerovala sam joj. Vrlo je hrabro postupila i nije se dala nagovoriti da ne ide u samostan. Čak je prešla i prepreku sa bolesnom majkom koju je uzela sa sobom u samostan. Dosta je kasno dobila poziv i krstila se u kasnim 30-tim. To je pravi dokaz da nikad nije kasno!

(Tea Stipetić Pećarina, 8.d)

Svidjelo mi se ponašanje časne sestre, ponašala se prirodno i bila je jako draga. Jako mi se svidjela njezina priča kako je dobila poziv. Dok sam slušala u onoj prostoriji osjećala sam se jako ugodno.

(Mery Šimičić, 8.d)