Pismo zahvale Nevenke Videk našim učenicima

"Slažući još uvijek prelijepe dojmove s našega književnog druženja,
uspjela sam ih zaokružiti u literarni izričaj, tj. u pismo, koje upućejem Vama
i svoj djeci  osnovnih škola Raba i njihovim nastavnicima. Već godinama idem na školske susrete, ali dojmovi su uvijek svježi i novi i puni radosti.
Teško je sve obuhvatiti, a piscu poput mene, još teže obuzdati osjećaje i epičnost..."

N.Videk

U nastavku možete pročitati pismo upućeno našim učenicima, kao i odgovore na njihova pitanja.

Susret s djecom osnovnih škola

na otoku Rabu 9. i 10. travnja 2019.

 

Prošlog sam tjedna na otoku Rabu bila,

djecu iz svih osnovnih škola sam posjetila.

Možete li zamisliti samo

kako li mi je lijepo bilo tamo.

 

Na otoku tom,

ljupkom i veselom

toliko dobre djece ima

s radošću u očima

da dah ti stane.

Uistinu, nisam znala

koliko su radosna ta djeca mala,

koja su me u svoje škole pozvala

i otvorenih srdaca dočekala

da sam se kao u nebu osjećala.

 

Jer svaka je škola kao priča sunčana

u ljepoti dana,

radosna i vedra,

ko brodica bijela

razapetih jedra,

što morem u susret znanju brodi,

ko sunčani tračci što iz modrina

zabljesnu u vodi,

prepuni sjaja

u tisuće titraja.

 

I ne znam odakle bih priču

o djeci s Raba započela

i o svemu što sam ondje vidjela

i družeći se s njima doživjela.

Dakle, krenut ću ispočetka,

i ne želim preskočiti ni retka.

 

 

 

Prvo posjetih školu u Kamporu,

nad kojom, kao i svugdje na moru,

toliko se nebo plavi

dok sunce na školskom krovu

dubi na glavi

i  na prozore učionica

zlatnim prstima kuca

da svaki razred  blistavim sjajem svjetluca,

a dječja srca svakog su dana

sretna i razdragana.

 

A toga su me jutra ondje djeca mala

prekrasnom pjesmom dočekala,

pa sam i ja s njima zapjevala.

 

I ubrzo otkrih da je u toj školi

učenje poput igre prave,

pune znanja sve dječje su glave!

Dakle, svaka je učionica

znanja punionica.

Ondje se piše, čita, crta i slika

i posvud  je o znanju briga tolika

da ništa se ne prepušta slučaju.

Zato ta draga djeca

puno toga znaju,

pa kad pisca dočekaju,

takva mu pitanja postavljaju

da on od čuda samo zine

i rekne kao što sam i ja:

Aaaaaaaaaaaa!

i odgovara na bezbroj pitanja

kako umije i zna!

 

Koliko imam djece?

Kada sam počela pisati?

Što sam kao dijete željela postati?

Koja mi je najdraža knjiga,

pjesma i priča

i životinja koja,

a koja omiljena boja?

Volim li životinje i zdravu hranu

i što imam u planu,

hoću li na Rabu ove godine ljetovati,

volim li rano ustajati

i u koliko sati?

 

Bilo je tu pitanja kao kiše

i pisama još više,

u kojima puno lijepih stvari piše.

Tako djevojčica jedna mila

ovo mi je otkrila:

Vi ste mi najdraža pjesnikinja.

Čitala sam puno vaših knjiga.

Uvijek sam željela biti

maštovita kao vi.

 

A druga djevojčica mala

ovo je napisala:

Draga Nevenka,

hvala ti do Neba

što si bila u našoj školi.

 

A djevojčica treća,

nimalo od ovih veća,

ni manje ni više,

ovako piše:

Meni se jako sviđa Pismo iz Zelengrada,

kad sam došla iz škole, odmah sam ga pročitala.

Svidjelo mi se što ima puno slika.

Meni se čini da ste jako dragi i ljubazni.

 

Eto, takva su djeca u kamporskoj školi!

Pa, recite mi kako da tome pjesnikovo srce odoli?!

Zato mi se nije dalo odande otići,

no morala sam dalje, u drugu školu ići,

gdje su me druga djeca mala

radoznalo čekala.

I kad sam nakon dugog pozdrava krenula,

u čudu sam se prenula,

kad vidjeh da ondje pravila ista

za sve vrijede,

jer, zamislite, u razredu i mačke sjede.

 

Uistinu, jedna maca ljupka i mila

u učionici  je sjedila

dok sam s djecom u razgovoru bila.

I ne znam je li što naučila,

dok je čvrsto spavala,

ali nije ni mijauknula

dok sam se s djecom pozdravljala.

 

A onda, na odlasku sam tek pravu stvar saznala!

Ta maca mala ima stotinu imena,

a sve bez prezimena,

pa zapitah kako zapravo zovu

zanimljivu macu ovu,

i začudih se vrlo tome

jer svatko je zove po svome,

pa zaključih da valjda se imena izmjenjuju redom

ponedeljkom, utorkom, srijedom…,

i tako dalje sve do kraja,

pa opet iz početka,

a maca se ko filmska diva ponosno šetka

i repom maše

i kaže – Mijauuu, ovo mi ime ne paše! –

 

I ja pokušah malo je zazvati

i još poneko joj ime dati,

a onda zapljuštaše imena:

Micek, Micko, Mic–Mic,

pa ja dodah Šicek, Šicko, Šic,

onda začuh Maks, Grici, Mici,

a ja viknuh Faks, Gici, Brici,

netko doviknu Licko, Lino,

a ja rekoh Čokolino!

Onda začuh Karlo, Lolo, Puki,

ja povikah Miki, Gogo, Muki!

A kad doleti odnekud Eleven, Elena,

Meri, Micka pa opet Mici,

ostah u nedoumici.

– Čekaj, čekaj malo,

je li to mačak, mačor ili mačka samo?

Djeca viknu:

– Mi ne znamo!

Pa nastave mačku zvati,

Ovo treba poslušati:

Mic–Mic, Maca, Mala,

Boba, Fett, Kristijan, Bucki, Lucijan…

Mogli bismo tako cijeli dan,

ali maca se nije odazvala,

nego mirno odšetala,

(a ja u priči malo nadodala!).

 

 

A onda ipak dalje krenuh, ali obećah djeci

da ću o tom stoimenom biću

napisati mačju priču,

 a možda i roman cijeli,

neka se dječja družba raduje i veseli!

 

 

Potom stigoh u središnju osnovnu školu

Ivana Rabljanina u Rabu.

 I ondje doživjeh veliko čudo

neka svi dobro čuju i znadu.

 

Kakva je to slavna eko škola

doista nisam znala,

pa kad sam se o njoj silnih čuda naslušala,

nisam naprosto vjerovala.

 

Dakle, nikakva tajna nije

ova škola zlatnu eko zastavu vije!

Djeca ove škole pod vodstvom profesorice Ivane,

znadete li to,

čistila su morsko dno,

i to

nekoliko dana

glinenim eko kuglicama.

I tako je more oko Raba prodisalo

i posvuda zamirisalo

na zdravlje, čistoću, svježinu,

i nad uvalom rapskom sunce radosno zasinu

i glas do neba se vinu:

– Mi volimo i čuvamo svoju domovinu!

 

Dakle, u takvu sam školu

kao pisac pozvana

i bila ondje dva dana.

A znaj, kada u tu školu uđeš,

odmah ti  srce poskoči

i dok hodnicima njezinim hodaš,

valja dobro otvoriti oči.

Jer ondje na zidovima učionica rastu stabla

 i na njima listovi cvjetni  šareni,

a u razredu jednom vidjeh kako nacrtano more

prepuno riba, rakova i školjki

modri se i pjeni.

Opazih i crvena srca na zidu,

što ih je vješta ruka

u  vjenčiće splela,

a u razredu pak drugom,

iznad školskih klupa bdije blistava duga

s četiri oblaka bijela.

I još posvud na svakoj drugoj slici

budno motre zvonici

i pogleda uzdignutih visoko nad more,

o tisućljetnoj slavi Raba

svjedoče i zbore.

 

I ovdje drage djece mnogo, mnogo,

baš mnogo ima,

susretoh ih ispred škole,

u razredima i hodnicima.

kako veselo trče,

na učenje žure,

u dvorištu se igraju lovice,

za nestašnom loptom jure…

 

A vidjeh i dnevni boravak,

u kojem učitelj Kristijan

s djecom čudesne slike na staklima pravi

i u zbornicu malo zavirih, gdje sa zida

vedro gledahu u me zvonici,

dok bijah s učiteljicama na kavi.

 

I kakav  je susret s djecom u školi toj  bio?

Odgovaram svima: Predivan! Mio!

Radostan! Lijep! Ocjena pet!

 

Kada sam pred tu svu djecu  odjednom stala,

moram priznati da sam se jako dobro

i važno osjećala!

Zamislite, u jednoj velikoj učionici

toliko je radosnih dječjih srdaca oko mene,

prvoga dana iz B,  i drugoga iz A smjene!

Zaista meni je to veliko čudo bilo

da mi se od sreće oko zaiskrilo.

 

Dakle, prvoga i drugoga dana

sa svih strana  oko mene

 djeca vedra i nasmijana.

I gotovo su svi Zelengrad čitali

ili barem nešto o njem znali,

onako nejaki i mali!

A što su me sve pitali?!

Zašto pišem i otkada,

što čitam, stvaram, planiram

i čime se bavim sada?

Što volim, a što ne,

koje čitam novine

i koje volim životinje?

I što li sve na to mogoh reći,

jer riječi su same od sebe počele teći,

pa dobih velik pljesak,

i od brda veći!

 

Zaista mi bijaše milo što je toliko pitanja bilo,

pa sam obećala da ću u posebnom pismu

na sve odgovoriti kako budem mogla i znala.

Eto, tako će to doista biti,

a moram još otkriti

da su bile i  radionice dvije,

na kojima igre i smijeha nedostajalo nije.

Bilo je tu crtanja, bojanja

 i  puno smijanja i zadirkivanja,

a posebno za mene i predstava

gimnastičkih vještina dviju malih balerina,

koje su mi pokazale kako se na parketu

most pravi, a kako stoj na glavi

i kako dječje srce radosno život slavi!

 

 

Zatim pođoh djeci Barbata i Banjola,

u mirisno proljetno jutro

nasmijana dočekala me škola.

Kad sam ušla,

opet u čudu oči mi se rašire,

na zidovima granaju se stabla,

iz trave zvončići se bijele i šarene pisanice vire.

Ispred košnice žute

pred učiteljicom Ervinom,

marljive pčelice u čuđenju šute:

Erik, Mia, Lara, Noa, Maria, Lucija, Lena, Zlata…

usred školskog sata,

otvaraju znanju vrata!

A na razredu drugom

zec se dugouhi smije,

u rukama mu košarica s jajima,

a ispod  procvjetale pisanice dvije.

I rado bih sve što na zidovima raste

još pogledala,

ali djeca su  mala nestrpljivo čekala

i nisam znala koga bi prvo poslušala

kada su pitanja zapljuštala.

 

Istina, mnoga sam čula već prije,

ali me nijedno dijete dosad upitalo nije:

– Bojite li kosu?

Oh, za pisca poput mene

prava pitanja to su!

–Ne, još! – veselo rekoh,

– Ali javit ću kad to se zgodi,

jer ja sam pisac koji još ne hodi  u modi.

Kosu mi boji sunce i vjetar mi vlasi plete,

ispire je kiša i češlja me kao dijete,

kad kao trava naraste,

frizer je škarama kosi,

ona se tada ljuti i tvrdoglavo prkosi

jer prepuna svakojakih mana

želi biti nepočešljana,

a najviše na šiškama,

pa stalno viče:

–Prestani me čupati, mama!

 

A jedna djevojčica mala

toliko mi je pitanja postavljala

da sam od sreće umalo zaplakala,

jer ona je Zelengrad čitala

i toliko je ozbiljna bila

da su mi narasla krila

i djecu sam hrabro upitala

da li da i dalje pišem ili ne!

I kad podignule su se male ruke sve

i riječi se začule –Pišite, pišite! –

bijah sretna jako

jer mi je književna dozvola

 produžena tako lako,

pa ću nastaviti pisati jednako,

i s puno volje,

u tom se truditi sve više i bolje….

 

A da ne zaboravim i pitanje svih pitanja!

I ovdje me djeca i veća i manja

nisu zaboravila upitati, da znate:

– A koliko godina imate?

E, to matematičko pitanje najviše volim,

pa uvijek u školama male radoznalce zamolim

da mi kažu koliko godina imaju njihove bake,

pa kad začuđeno zinu,

pitam na brzinu,

u kojoj smo godini sada,

i otkrijem kada

rodila sam se ja,

onda oduzimamo i zbrajamo dva i dva,

pa svašta ispada,

dok se tko ne dosjeti

i prava brojka odnekud doleti.

 

I ovdje je bilo upravo tako,

kviz je završio jednako,

pa smo zaključili lako:

Za pisce snažne,

godine nisu važne!

Piscima godine ništa ne znače,

jer oni se na priče izvlače.

Dječji pisci ne brinu nimalo

i nije im do godina stalo,

pa ih puštaju da proljeću kao ptice

i ponosno im krase lice

 i uvijek pomažu da se prisjete

kako im u srcu živi dijete!

 

Potom odoh dalje na susret s djecom

škola Supetarska Draga i Mundanije.

Ni ondje pitanja ništa manje bilo nije.

Zapljuštaše već ispred škole,

što pisci najviše vole.

Ondje su me na ulazu dočekale

tri djevojčice male

a i dječak jedan je ondje bio,

stidljiv i mio.

I ovdje hodnici i razredi izgledahu

kao slikarska platna

što oslikala ih ruka  vrijedna, zlatna.

Zapravo kad pogledah bolje  sve,

učinilo mi se da sam ušla u slikarski atelje.

Ispred jednoga razreda na zidu

izrasle divovske bojice,

koje se, gle čuda, pretvorile u vješalice,

klupe bosonoge izgubile noge,

pa su postale sjedalice,

a u učionicama stolci i klupe se šarene

u  raskošne boje obučene.

U razredu u kojem se susret s djecom zbio

sa zida me gledao Pinokio

 i Ružno pače, koje više ne plače!

Jer i u ovoj školi radost  se stani,

i škola se vedrinom hrani.

Rastvorenih krila učionicama

lebde bijeli kišobrani,

a riba jedna crvena, živa

na bijelom zidu među slovima pliva!

I svatko ondje uživa,

jer cijela je škola kao slikovnica,

a nimalo ne zaostaje ni zbornica,

prepuna vedrih lica nasmiješenih učiteljica!

 

I ovdje se u pričomat pretvorih

i na pitanja mnoga odgovorih,

a djeca su i ovdje za Zelengrad znala

i Pismo glasno pročitala

i radosnim pljeskom me ispratila

kad sam odlazila.

 

I na samom kraju,

da ne bih zaboravila,

i u školi Lopar sam bila.

Ondje sam se prekrasnom

živom vrtu zadivila,

jer predvorje te škole

od bilja i cvijeća se zeleni,

a zidovi su poput šuma

raslinjem okruženi.

– Gle, pa to je Zelengrad pravi!–

odmah mi sinu u glavi.

I nisam se prevarila,

jer i u toj školi sva djeca mila,

uistinu,  u Zelengradu su bila,

jer sve su dobro proučila

i o prirodi toliko znala

da sam samo gledala i slušala.

I opet smo Pismo pročitali

i odraslima poruku poslali

kako bismo prirodu

i dom svoj očuvali.

I još vidjeh na kraju

da svi lijepo crtati znaju

i da zidovi učionica u raskoši boja cvjetaju.

Na travnjaku s visibabom šapuće ljubica,

na bijelom zidu šareni se pisanica,

prepuna srdaca i točkica,

košarice nose zečevi bijeli,

leptiri se zrakom razletjeli,

a sva stabla tanahnih grana

sred sunčana su dana

srcima crvenim osrčana!

 

Uistinu ta škola u Loparu nema  mana,

sva je u znanju i vedrini okupana!

 

Eto, takva je moja priča

o djeci s kojom se na Rabu družih

cijela dva dana,

vedra i nasmijana,

puna pitanja i odgovora,

bistrih i dubokih

poput mora,

prozračnih poput zraka,

nestašnih i lepršavih poput oblaka,

znatiželjnih, radoznalih,

iz srdaca radosti i dobrote puna,

iskrenih,

otvorenih,

bez računa.

 

Zato od srca hvala i radostan pozdrav svima,

dragima,

i malima i velikima,

učenicima, učiteljicama,

učiteljima, profesorima,

ravnateljici

i svim djelatnicima,

za svaku kap radosti u očima

i dobrotu u srcima,

srcem šalje

pričateljica,

djece prijateljica,

Zelengrada pisateljica,

 

Nevenka Videk